ŠAH...MAT
Bila sam na pragu svojih snova, gdje je trebalo odgovoriti na ono čuveno Šekspirovo "to be or not to be". (Ne, nije to ljubav, da je ona i lako bih. U životu se dešavaju i druge stvari.) Da otvorim vrata ili izađem kroz prozor? Ko će na vrata ući, a kome ću ja kroz prozor izaći?
Najednom, osmjehnu se sreća i prihvatih je sa zadovoljstvom...taman mi na pola načina - ni kroz prozor ni na vrata, ni tamo ni ovde.
Blistali su dani, mjeseci, od samog početka krilo se nešto drugo, a zadržah se godinu i nešto. Da sam znala na vrijeme, na vrijeme da odem. Ništa lično, lično od njih. Čuh. Linija je tanka, red je da se kuća zida u slobodnom namjetnutom stilu. A ja k'o pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme ili obratno. Nije to tuga. Nemoć. Ali ko danas ima toliku moć da umisli da je Bog. A jedan je Bog. Ne postoji moj, tvoj, njegov, pa Bog od onih tamo i od onih tamo... Bog je jedan i samo se jednom molimo. Bog u obliku čovjeka ne postoji i ne hoda zemljom koju mi gazimo, posebno ne onom koju oni gaze.
Jednom je na društvemoj mreži pisalo "srećan je onaj koji nauči da se nosi sa stvarima koje ne može da promeni". Ja se ne nosim sa tim. Akcija zahtijeva reakciju. Ništa nama nije falilo kad smo živeli bez njih. Mogli smo mijenjat' sami svoj raspored u kući, zamjenit' namještaj pa da se namještamo kako i kad nama odgovara, a ne da nam tuđ' drži propovijed. Sad kad nam za vratom dišu - sve nam fali. Sve imamo, a ništa nemamo. Smejemo se na sav glas dok nam knedla stoji u grlu. Jedemo supu sa onim slovima i uživamo u neizvjesnosti šta će pisati na našem tanjiru - ko vodi glavnu riječ u štali i šta će biti sa ovcama, koja će koju boju poprimit'? I smijemo li se zasladit' smijehom na muku našu što pamjetni se sklanjaju, a glupi prave budalama više nas no sebe. Šta njih briga, njima lako kad nisu ni svjesni svoje gluposti. Pamjetni se guše i sklanjaju, glupi misle da kolo vode (figura ostaje figura kol'ko god ona mislila da je ruka koja pravi poteze).
Naposlijetku, hoćemo li do kraja popustit', pa nek' nas voda nosi, ili je krajnje vrijeme da zategnemo kanap i pokažemo svijetlo našeg dana.
Možemo li napravit' šah - mat?
Bojana Janković - Treći Svjetski Rat
Bila sam na pragu svojih snova, gdje je trebalo odgovoriti na ono čuveno Šekspirovo "to be or not to be". (Ne, nije to ljubav, da je ona i lako bih. U životu se dešavaju i druge stvari.) Da otvorim vrata ili izađem kroz prozor? Ko će na vrata ući, a kome ću ja kroz prozor izaći?
Najednom, osmjehnu se sreća i prihvatih je sa zadovoljstvom...taman mi na pola načina - ni kroz prozor ni na vrata, ni tamo ni ovde.
Blistali su dani, mjeseci, od samog početka krilo se nešto drugo, a zadržah se godinu i nešto. Da sam znala na vrijeme, na vrijeme da odem. Ništa lično, lično od njih. Čuh. Linija je tanka, red je da se kuća zida u slobodnom namjetnutom stilu. A ja k'o pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme ili obratno. Nije to tuga. Nemoć. Ali ko danas ima toliku moć da umisli da je Bog. A jedan je Bog. Ne postoji moj, tvoj, njegov, pa Bog od onih tamo i od onih tamo... Bog je jedan i samo se jednom molimo. Bog u obliku čovjeka ne postoji i ne hoda zemljom koju mi gazimo, posebno ne onom koju oni gaze.
Jednom je na društvemoj mreži pisalo "srećan je onaj koji nauči da se nosi sa stvarima koje ne može da promeni". Ja se ne nosim sa tim. Akcija zahtijeva reakciju. Ništa nama nije falilo kad smo živeli bez njih. Mogli smo mijenjat' sami svoj raspored u kući, zamjenit' namještaj pa da se namještamo kako i kad nama odgovara, a ne da nam tuđ' drži propovijed. Sad kad nam za vratom dišu - sve nam fali. Sve imamo, a ništa nemamo. Smejemo se na sav glas dok nam knedla stoji u grlu. Jedemo supu sa onim slovima i uživamo u neizvjesnosti šta će pisati na našem tanjiru - ko vodi glavnu riječ u štali i šta će biti sa ovcama, koja će koju boju poprimit'? I smijemo li se zasladit' smijehom na muku našu što pamjetni se sklanjaju, a glupi prave budalama više nas no sebe. Šta njih briga, njima lako kad nisu ni svjesni svoje gluposti. Pamjetni se guše i sklanjaju, glupi misle da kolo vode (figura ostaje figura kol'ko god ona mislila da je ruka koja pravi poteze).
Naposlijetku, hoćemo li do kraja popustit', pa nek' nas voda nosi, ili je krajnje vrijeme da zategnemo kanap i pokažemo svijetlo našeg dana.
Možemo li napravit' šah - mat?
Bojana Janković - Treći Svjetski Rat
Нема коментара:
Постави коментар