ŠAH - MAT
Bila
sam na pragu svojih snova, gdje je trebalo odgovoriti na ono čuveno Šekspirovo
„to be or not to be“. (Ne, nije to ljubav. Da je ona i lako bih. U životu se
dešavaju i druge stvari.) Da otvorim vrata ili izađem kroz prozor? Ko će na
vrata ući, a kome ću ja kroz prozor izaći? Najednom osmjehnu se sreća i
prihvatih je sa zadovoljstvom... taman mi na pola načina – ni kroz prozor ni
kroz vrata, ni tamo ni ovdje. Blistali su dani, mjeseci, od samog početka se
krilo nešto drugo, a zadržah se godinu i nešto. Da sam znala na vrijeme, na vrijeme da odem. Ništa lično, lično od
njih. Čuh. Linija je tanka, red je da se kuća zida u slobodnom namjetnutom
stilu. A ja k’o pravi čovjek u pravo vrijeme i na pravom mjestu ili obratno.
Nije to tuga. Nemoć. Ali ko (danas) ima toliku moć da umisli da je Bog? A jedan
je Bog. Ne postoji moj, tvoj, njegov, pa Bog od onih tamo i od onih tamo. Bog
je jedan i samo se jednom molimo. Bog u
obliku čovjeka ne postoji i ne hoda zemljom koju mi gazimo, posebno ne onom
koju oni gaze. Jednom je na društvenoj mreži pisalo „srećan je onaj koji nauči
da se nosi sa stvarima koje ne može da promeni“. Ja se ne nosim sa tim. Akcija
zahtijeva reakciju. Ništa nama nije falilo kad smo bili bez njih. . Mogli smo
mijenjat sami svoj raspored u kući, zamjenit’ namještaj pa da se namjestimo
kako i kad nama odgovara. Sad kad nam za vratom dišu, sve nam fali. Sve imamo,
a ništa nemamo. Smejemo se na sav glas dok nam knedla stoji u grlu. Jedemo supu
sa onim slovima i uživamo u neizvjesnosti šta će pisati na našem tanjiru – ko
vodi glavnu riječ u štali i šta će biti sa ovcama, koja će koju boju poprimit.
I smijemo li se zasladit’ smijehom na muku našu što pamjetni se sklanjaju, a
glupi prave budalama više nas no sebe. Šta njih briga, njima je lako kad nisu
ni svjesni svoje gluposti. Pamjetni se guše i sklanjaju, glupi misle da kolo
vode (figura ostaje figura kol’ko god ona mislila da je ruka koja pravi
poteze). Naposlijetku, hoćemo li do kraja popustit’ pa nek’ nas voda nosi ili
je krajnje vrijeme da zategnemo kanap i pokažemo svijetlo našeg dana. Možemo li
napravit’ šah-mat?
Bojana Janković, Treći Svjetski Rat, 2015
Нема коментара:
Постави коментар