Ljubav budem, Rat pišem

                                           ŠTA TO BEŠE LjUBAV   

Dan je lijep, sunce sija, na pola sam ti, na pola sam ja... Cijela se sa sobom sastavit’ ne mogu, fališ mi ti, ljubim te i volim, al’ Bogu se molim da te nemam, da te ne vidim okom golim... Eto, pokušala sam nešto kao ljubavno... Dan je lijep, sunce sija, ali uskoro će kiša, bez tebe urlam, bez tebe vičem, sa tobom sam tiša. ... Ne ide... Ja u ljubav vjerujem, al’ o ljubavi pisati ne mogu. Ma neću. Nije mi zanimljivo. Sve je već viđeno. A, stvarno koga to više briga ko koga kako i koliko voli, da l’ je neko nečiji cijeli svijet ili pola svijeta?

Da li smo mi žene prežvakale te srceparajuće ili umirujuće, ili je došlo do nekakve zamjene ukapiraćemo tek kad pogledamo svijet oko sebe, prije svega sebe da pogledamo, ali iskreno. Tek,  u poslijednje vrijeme muškarci vazda pišu o ljubavi, o njoj nekoj. I „izmislili svijet“. Da li su oni konačno sebe sebi priznali ili tako sada muvaju (riječ „muvati“ drugačije znači od mjesta do mjesta i svako je tačno) djevojčice, djevojke, žene... a neke se i „popalile“, uhvatile u klopku... lakše im tako se zalijepit’ za memoare uspavanog ljepotana nego pokušati razumjet’ zašto ćemo sebi prepisati još veći jad ako uđemo u eu auuu. Linijom manjeg otpora.

Dakle, On napiše ljubav, Ti ga u oči pogledaš i vidiš kako mu iz očiju isijava seks, al’ ipak ne vjeruješ svojim očima, jer on ti osmijeh napravi od svile – da iz  osmijeha „izilazi“ seks. Srećo moja, Samo Seks Srbina Ne Spašava, niti koga drugog.

Naše je srce ispralo već te fraze i imenice k’o zamjenice i obratno. A mozak naš, ljubi ga srce, jeca jadan nad sudbinom svojom i ne vjeruje u šta se svijet pregugla zarad drugih zavjera kojima odgovara ovakva ljubavna pisanija i pomama.

 Dok je bilo ljubavi - sa riječi se na dijela prelazilo, i pored nje se radilo nešto korisno, a i te riječi su nekako bile ljepše, romantičnije, iskrenije. Danas se o njoj samo piše i samo piše i samo piše i te su riječi već iznošene.... Kako je naš poznati  Nemanja  rekao, (pročitao) na otvaranju Sajma ono kao knjiga (čast izuzecima, zapravo bilo je tamo mnogo, mnogo dobrih knjiga i pravih pisaca) međ svih naroda i narodnosti,   „Danas svi pišu, a niko ne čita“. Da Nemanja, ovi „svi“ nešto pišu „nekim“ recikliranim slovima, hendluju, hendluju, o moj Bože, oni hendluju. Možda je bolje da se vratimo na slikovnice pa da znamo kako se trebamo odjenut’ za sastanak s njim? U biblioteci, na primer.  Hm, šta vi mislite?

Da se razumjemo, nemam ja ništa protiv ljubavi i pisanja o njoj, naprotiv ljubavi i normalnog života treba biti. Ali B I T I , ne samo pisati. Aman, okrijenu se svijet naopačke. Vrijeme je za buđenje. Ne valja nam prispat’, svijet će bez nas propast’.  

                                                                                                Bojana Janković, 2015

p.s. Ovo nije Treći Svjetski Rat i nema nikave veze s njim, ni sa mojom knjigom. Ovo je samo svakodnevnica u koju rijetki gledaju duboko, tj. šta se u stvari dešava iza te svakodnevnice, što opet uvodi u ono što, ipak,  ima veze i sa Trećim Svjetskim Ratom i sa mojom knjigom. Kako stara narodna kaže „dok mačke nema, miševi kolo vode“. 

Ljubav budem, Rat pišem